2023 Autor: Jake Johnson | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-05-24 23:12
Putovanje je izvor zadovoljstva, bilo da se radi o poslovnom putu ili porodičnoj posjeti. Sama činjenica da su na aerodromu, na željezničkoj ili autobuskoj stanici već daje većini njih osjećaj da će prijeći u drugu dimenziju. Dimenzija putnika koji će započeti putovanje.
Stav se mijenja kao i ponašanje. Ljudi imaju tendenciju da se osjećaju slobodnije, imaju rijedak utisak da su drugi, drugačiji, spremni da krenu na putovanje koje je više imaginarno od stvarnosti.
Pošto se niko ne poznaje, možete maštati o drugom identitetu, pa čak i osjećati da vam je komšija više prijatelj nego stranac, a da se igrate i da budete neko drugi.
Na putovanju ljudi često rade neobjašnjive stvari; kako bez oklijevanja ispričati osobi iz susjedstva cijeli svoj život, vrlo detaljno, kao da je psihoanalitičar, i na kraju se s njom više sprijateljiti nego s bilo kojom drugom koju je ikada sreo, s jedinom razlikom da kada se putovanje završi, oboje shvaćaju da jedno drugo nisu ni pitali za ime ili broj telefona i tako se dvije slike rastvaraju kao san kada stignu na odredište.
Ovo su dvoje ljudi koji se susreću, i ne pitajući ništa, samo zato što dijele isto sjedište, oboje se osjećaju skloni da izvedu istu katarzu. U psihologiji se ova situacija smatra terapijskom.da se dugo putovanje plaća samo zato što je putniku uštedilo konsultacije sa psihologom.
Kada putuje, niko ne želi da i dalje bude isto sivo biće koje živi u velikom gradu, gotovo anonimno kao vrapci koji se roje kroz drveće. Žele se malo istaći, upoznati nove ljude, raditi različite stvari i otići na mjesta na koja nisu navikli.
Iako je to grad udaljen samo dvjesto kilometara od Glavnog grada, ipak se vidi da je sve sasvim drugačije. Oni, stanovnici, liče, imaju mnogo toga zajedničkog, ali razlikuju strance izdaleka.
Oni iz grada šetaju s određenim oholim vazduhom kao da su superiorni, kao da sve znaju i da su se već vratili. To je tipičan stav stanovnika velikih gradova koji s određenim prezirom gledaju na one iz unutrašnjosti, kao da ih potcjenjuju, kao da su s druge planete.
Svi kažu da su ljudi iz unutrašnjosti bolji, neviniji, bez zlobe ili namjere da se poigravaju s putnikom; i istina je, to se može provjeriti svaki put kada posjetimo provinciju.
Djeca u školama su ljubaznija, prihvataju uputstva, više poštuju nastavnike nego djecu u velikim gradovima, koja su nedisciplinovanija, buntovnija, manje spremna da prihvate pravila, navikla da rade ono što žele.
Kažu da ljudi iz unutrašnjosti žive kao prije sto godina. Neki nemaju TV, drugi samo gledaju bežične kanale, a malo ljudi ima internet ili kablovsku.
Oni žive drugačije,imaju više vremena za komunikaciju, posjetu rodbini, proslavu rođendana ili jednostavno da popiju mate sa komšijom koja im je kao član porodice. Ne moraju stajati u dugim redovima, dugim vožnjama ili čekati svoj red posvuda.
Samo putovanja nam omogućavaju da shvatimo sve ove stvari. Uglavnom od svega što napaćenom građaninu velikog grada, poput ovog voljenog Buenos Airesa, nedostaje.
