2023 Autor: Jake Johnson | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-05-24 23:12
Poznajemo kao vodu za piće ono što ima uslove da je ljudska bića konzumiraju bez ograničenja, zbog prethodnih tretmana kojima je bila podvrgnuta, u onoj mjeri u kojoj se odnosi do purification, tako da ne predstavlja nikakav zdravstveni rizik. Dakle, koncept vode za piće se koristi za nominaciju vode koja je striktno u skladu sa sigurnosnim standardima koji mogu varirati u zavisnosti od zemlje.
Na ovaj način se u vodi uspostavljaju maksimalne i minimalne količine minerala, jona, hemijskih elemenata, bakterija itd. Osim toga, pH vode za piće mora biti u rasponu od 6,5 i 8,5. U poljoprivrednim područjima danas najčešće postoje bunari za ekstrakciju vode koji ne zadovoljavaju propisane standarde, zbog svake sve intenzivnije upotrebe đubriva u polja, to uzrokuje porast dozvoljenih nivoa, posebno nitrata i nitrita. Ova dodana đubriva se filtriraju kroz tlo i često dospevaju do nivoa vode kada ih nosi kišnica. Kaže se da voda prestaje biti pitka kada postoji prisustvo bakterija ili virusa, prekomjernih minerala ili toksičnih proizvoda i čestica nataloženih ili u suspenziji.
Kada se voda pretvori u vodu za piće, kaže se da je došlo do potabilizacije. Postoje brojni procesi ovog tipa, koji mogu varirati od jednostavne dezinfekcije u svrhueliminirati patogene tvari, općenito dodavanjem elementa hlora ili drugim mnogo složenijim i napornijim procesima. Općenito, dodavanje hlora ili ozona za dezinfekciju na jednostavan način vrši se vodi iz prirodnih izvora ili u vodi podzemnog porijekla. Ali kada je voda površinskija, na primjer iz rijeka ili jezera, tada se prije dodavanja hlora odvija tretman za tretiranje isparljivih jedinjenja i proces taloženja nečistih supstanci, filtriranje i konačno dezinfekcija ozonom. ilihlor.
Kada voda sadrži soli ili teške metale, procedure koje treba slijediti postaju teške i ekonomski skupe. U nekim područjima, gdje nema mnogo kiše ili gdje postoji mogućnost dobivanja morske vode, uobičajeno je desalinizirati vodu za ljudsku potrošnju, putem reverzne osmoze ili procesa destilacije. Znamo da je voda postigla pitkost kada nema mirisa, bezbojna je i bez ukusa. Mnoge zemlje dodaju određene količine fluorida u vodu kako bi pomogle njezi zuba stanovništva.
Kada je riješeno pitanje pijaće vode, javlja se još jedan problem koji se javlja od pamtivijeka, a to je kako snabdjeti stanovništvo pitkom vodom. Već u staroj Grčkoj postojali su akvadukti za dovod vode i cijevi koje su nosile vodu cijelom stanovništvu tog mjesta. U ostalim krajevima i danas cisterne odnposude za sakupljanje kišnice. Trenutna prosječna potrošnja po osobi je obično oko 180 litara dnevno, što je oko 2,5 litara, koliko je to namijenjeno za piće.
Postoji mogućnost pronalaženja opasnih supstanci u vodi za piće, kao što su elementi kao što su arsen, kadmijum, hrom, fluoridi ili nitrati i nitriti, između ostalog. Svaka od ovih supstanci može biti prisutna u vodi iz različitih razloga, na primjer, u slučaju arsena, može biti prisutna jer su se minerali prisutni u tlu otopili, a kada voda poteče ona je kontaminirana, također može biti prisutna bilo u slučaju kontaminacije ove vrste putem industrije ili otrova kao što su pesticidi. Može postojati i prisustvo drugih elemenata zbog starenja i propadanja cijevi koje vode vodu, posebno onih koje su pocinčane, što može uzrokovati da otkrijemo prisustvo elemenata kao što je kadmijum.
