2023 Autor: Jake Johnson | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-05-24 23:12
Reakcije raspada radioaktivnih jezgara, koje su u početku bile povezane s ratnim ciljevima, danas su procesi od velike važnosti i široko se koriste u medicini, industriji, istraživanju ili proizvodnji energije u nuklearnim elektranama..
Broj raspada po jedinici vremena proporcionalan je broju radioaktivnih jezgara, pa se stoga kaže da su reakcije prvog reda.
Parametar koji je povezan sa svakim radioaktivnim jezgrom je njegov poluživot. Poluživot je vrijeme potrebno da se polovina bilo koje količine radioaktivnog izotopa pretvori.
Kada se izotop raspadne, to čini emitovanjem čestica drugačijeg tipa; s druge strane imamo čestice tipa alpha (α), koje su jezgra helijuma, čestice beta (β), odnosno elektroni, ili zračenje tipa gamma (γ), ovo drugo posebno štetno, jer izaziva ozbiljne povrede i promjene u organizmu živih bića.
Neki radioizotopi, kao što je 93Kr, imaju posebno kratak poluživot, dok drugi, kao što je uranijum-235 ili uranijum-238, imaju prilično dugi poluživot.
Proizvodnja električne energije kroz reakcije nuklearnog tipa uključuje određene rizike povezane sa sigurnošću i opskrbom nuklearnim gorivom(uranijum). Međutim, ništa manje važan problem je i: što učiniti s radioaktivnim otpadom koji nastaje u nuklearnim elektranama? U fisiji uranijuma 235 nastaju novi radioizotopi, koji su zauzvrat radioaktivna jezgra sa dugim poluživotom.
Zbog postojanosti radioaktivnosti, moramo živjeti s određenim količinama radioaktivnog otpada. Otpad ne dolazi samo iz nuklearnih elektrana, već i od radioizotopa koji se koriste u medicinskim istraživanjima, od kontaminiranog materijala ljudi koji rade u bolnicama ili fabrikama, nuklearnim laboratorijama, itd.
Da bismo se zaštitili od efekata radioaktivnosti, i kako bismo zaštitili buduće generacije, potrebno je pronaći siguran način skladištenja ovog otpada tako da ostane izolovan od okoline dok se ne pronađe neki način da ga bezbedno odložimo štetiti životnoj sredini. Uobičajena praksa je unošenje otpada u velike staklene blokove (jer apsorbira dio zračenja) koji su zatvoreni u kontejnere otporne na koroziju. Visok nivo radioaktivnosti u sadržaju izaziva zagrevanje kontejnera, zbog čega je neophodno izbegavati kontakt sa vlagom jer je u ovim uslovima verovatnoća korozije previsoka. Stoga se kontejneri zakopavaju duboko u suvim područjima gdje mogu ostati najmanje 10.000 godina.
Ne treba podcijeniti ni ekonomsku cijenu upravljanja radioaktivnim otpadomza svaku zemlju, koje se penju na visoke cifre. Dakle, nuklearni otpad i radioaktivnost koju ispuštaju ne samo da su štetni za okolinu i ljude, već su i vrlo uporni tokom vremena i skupi za društvo.
