2023 Autor: Jake Johnson | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-05-24 23:12
Mi zovemo gumu tipom elastičnog ugljovodonika, konkretno cis -1, 4- poliizopren, izopren polimer koji se postiže emulzijom lateksa (sok iz različitih biljaka), iako ga je trenutno moguće proizvoditi i sintetički. Kada se naprave rezovi na drveću ili biljkama koje proizvode, one luče tekućinu mutnog ili mliječnog izgleda, u kojoj se guma nalazi u suspenziji s izgledom emulzije. Najčešći izvor lateksa su biljke euphorbiaceus (rod Hevea), kao što je Hevea brasiliensis, iako postoje mnoge druge koje sadrže lateks. Budući da je izlučevina lateksa relativno obilna, ona se skuplja u posude nalik kanti koje se vješaju na mjesto reza. Zatim, sakupljena tečnost se tretira kako bi se učvrstila isparavanjem ili takođe putem koagulacije, dimljenja ili drugih procesa, uglavnom na istom mestu gde je sakupljena.
Gumeni materijal se smatra čvrstim tijelom sa najvećim koeficijentom ekspanzije, koji se značajno povećava s procesom vulkanizacije. Čak i ako je rez napravljen na sirovoj gumi, odnosno gumi koja nije prošla proces vulkanizacije, oni se mogu ponovo spojiti jednostavnim pritiskom jedne strane na drugu. Kada je već vulkanizirana, guma gubi ovo svojstvo,ali s druge strane, povećava svoju elastičnost, što mu daje moć da se istegne čak šest puta više od svoje početne dužine.
Svojstvo istezanja koje guma ima nakon vulkaniziranja je zbog temperature, posebno porasta temperature, jer kada se ohladi, vraća se u prvobitno stanje.
Kao što smo već spomenuli, guma je ugljovodonik, trenutno od velikog značaja, koji se određenim procesima dobija iz lateksa drveća, posebno u tropskim područjima. Kada se navedeni lateks zagrije, ili se u drugim slučajevima doda octena kiselina, ugljovodonici koji se nalaze u suspenziji, miješajući se s malim količinama drugih supstanci, počinju koagulirati, što omogućava njihovo ekstrahiranje i odvajanje od ostatka tekućine. Proizvod koji se dobije nakon ovog početnog procesa komercijalno se naziva sirova guma, i ima viskozan i ljepljiv izgled, kao i tvrd kada se ohladi, čak lomljiv i mekan kada je vruć. Kada ga rastegnemo, ne vraća se u prvobitni oblik.
Guma nije imala vrijednost kao proizvod sve do 1939. godine, iako je već bila poznata. Bio je to Charles Goodyear, koji je otkrio da se gnječenjem gume sa sumporom i podvrgavanjem zagrijavanju sumpor hemijski kombinuje sa gumom, dajući proizvod sa prilično korisnim svojstvima, budući da nije deformiše se na toploti, ne lomi na hladnoći, a nije čak ni lepljiva, svojstva ili karakteristike tipične za čistu gumu. Čak i ako se istegnemopomenuta smjesa, ovo ako se vrati u prvobitno stanje.
U ovoj hemijskoj kombinaciji, sumporni prstenovi (S8) se otvaraju, kombinujući se sa dvostrukim vezama molekula gume, uzrokujući stvaranje lanaca sumpora između molekula gume. Ovaj proces je poznat pod nazivom vulkanizacija koju smo prethodno spomenuli. Različite tvari, kao što su crni dim i oksidi cinka ili olova, ili mnogi drugi organski proizvodi, često se koriste za ubrzanje procesa vulkanizacije o kojima govorimo, a čak i to ubrzanje obično povećava svojstva i trajnost konačnog gumenog proizvoda.
Polimerizacija butadiena i drugih supstanci kao što su izopren ili drugi derivati je osnova za formiranje različitih guma sintetičkog porekla. Danas je poznat veliki broj sintetičkih guma, od kojih mnoge imaju odlične mehaničke kvalitete u odnosu na prirodnu gumu. Na primjer, guma poznata kao "buna 85", nastaje polimerizacijom butadiena, poznatog neoprena, nastaje polimerizacijom hloroprena, a time i ogromnog broja sintetičkih guma.
Za očekivati je da je upotreba gume u industriji nebrojena, ali možemo istaći njihovu ulogu kao ljepila i cementa, zahvaljujući, između ostalog, zanimljivim kvalitetama lateks-gume. Ističu se kvalitete plastičnosti ovog materijala. Većina gume danas se koristi za izradu automobilskih guma. Ovo je možda najveća primjena koju imamo od sintetičke gume.
