2023 Autor: Jake Johnson | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-05-24 23:12
Na nekoliko mjesta u svijetu su religija i politička moć tako blisko povezane kao u Saudijskoj Arabiji. Dinastija koja je dala ime zemlji, Al-Saud, i muslimanska vjerska struja zvana vehabizam bili su neraskidivo povezani od samog stvaranja kraljevstva.
Različite struje koegzistiraju unutar islama izvan tradicionalne podjele između sunca i šiita. Jedan od njih je vehabizam, uokviren sunizmom, ali sa dosta izraženim posebnostima.
Ovu struju je stvorio Muhammad Ibn Al-Wahhab, arapski sveštenik koji je živio tokom 18. stoljeća i koji je postao jedan od najradikalnijih unutar muslimanske religije zahvaljujući, velikim dijelom, novcu Al- Saud.
Za sljedbenike ove struje, Kuran i predanje (Hadis) moraju se tumačiti doslovno, jer misle da su to tačne riječi koje je izgovorio Muhamed.
Oni sebe vide kao čuvare pravoslavlja i ne ustručavaju se da osude bilo koje drugo tumačenje svetog teksta, nazivajući devijacionizmom ili, direktno, jeresom, prakse kao što je pozivanje imena proroka u molitvama ili bilo koju drugu inovaciju.
Al-Wahhab je svojim fundamentalističkim govorom počeo propovijedati na teritoriji današnje Saudijske Arabije. Za njega je sunitski islam postajao korumpiran i zalagao se za povratakradikalnije čitanje Kurana. U početku nije imao mnogo uspeha sa svojim propovedima, pa su ga se čak i otac i brat (takođe sveštenici) odrekli i morao je da se protera iz svog rodnog mesta, Naida.
Tada kreće na putovanje koje na kraju mijenja čitavu historiju ovog područja. Al-Wahhab se seli u Diriju i tamo se udružuje s jednom od najmoćnijih porodica, na čelu s Muhammadom bin Saudom. Odmah je dozvolio da ga pokore svešteničke riječi i odlučio je da proglasi svoje tumačenje islama kao službene vjere teritorije kojom je vladala njegova porodica.
Zajednica dva karaktera bila je korisna za oba. Sveštenik, koji muslimane nije ni smatrao narodima koji tu vjeru ispovijedaju na način drugačiji od one koju je branio, našao je političku podršku koja bi mogla podržati njegovu ideju pokretanja džihada i osvajanja drugih teritorija. Sa svoje strane, Al-Saudi su pronašli vjersku osnovu za svoju želju za osvajanjem, počevši od svoje ideje ujedinjenja cijelog poluotoka. Vehab je Ibn Saudu dao vjerski legitimitet u njegovom osvajanju Arabije.
Tako su Saudijci prionuli na posao. U svom pokušaju širenja, napali su sada irački grad Kerbalu, sveti grad šiita, opljačkavši neka od njegovih svetih mjesta. Isto tako, početkom 19. vijeka, njegova vojska je osvojila dva najsvetija grada muslimana, Meku i Medinu, postavši tako čuvari oba, što im je dalo veliki uticaj u cijelom muslimanskom svijetu. Očigledno, u njegovomosvajanja, posvetili su se uništavanju onih koje nisu smatrali vjernima, uključujući i druge muslimane, kao što su gorepomenuti šiiti.
Godine 1817. Saud je morao na trenutak napustiti vlast zbog osvajanja svetih gradova od strane saveznika Osmanlija, ali sjeme vehabizma je već bilo posijano, povezano sa saudijskom političkom moći, i Ostatak Osmanlija ga nije mogao uništiti.
Sedam godina kasnije dinastija je povratila vlast, iako ni Meka ni Medina nisu ponovo osvojene.
Saud nije gubio nadu u ujedinjenje cijelog Arapskog poluostrva pod njihovom komandom. 1902. osvajaju Rijad i godinama kasnije, 1932., čine ga glavnim gradom novostvorene države Saudijske Arabije.
Nedugo prije, vehabijsko-al-saudski savez je ponovo zauzeo svete gradove islama, čime je povratio njihovu ulogu čuvara svetih mjesta.
Međutim, možda bi sve tako i ostalo da ga 1938. otkriće nije obdarilo svemoćnim oružjem kako bi mogao širiti svoju strogu viziju religije: naftu. Odatle, vođeni mesijanskom vizijom koju ova radikalna struja daje, pokušaj da se proširi njena religijska vizija nije prestao, kroz stvaranje džamija širom svijeta.
