2023 Autor: Jake Johnson | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-05-24 23:12
Područje Bliskog istoka došlo je u ranim godinama 20. stoljeća pod vlast već oslabljenog Otomanskog carstva. Njegov uticaj, koji je nekada dosezao veći deo istočne Evrope, bio je praktično ograničen na današnju Tursku i okolne arapske zemlje.
Da bi pokušali da konsoliduju ono malo što je ostalo od Carstva, Osmanlije, već pod uticajem takozvanih Mladoturaka, pokušavaju da ne izgube svoje prisustvo na tom području. Zbog toga, njegova namjera je da stvori bliže odnose sa stanovnicima Bliskog istoka, Arapima, kako ne bi bilo ustanaka i pokušaja ostvarivanja nezavisnosti.
Međutim, unutar arapskog svijeta, uvijek politički vrlo razjedinjenog, počela je da se javlja svijest o pripadnosti zajedničkoj kulturi, određeni nacionalizam, u početku samo kulturni. I, očito, ova svijest je rođena u suprotnosti s dominantnom moći i kulturom: Otomanskom Carstvom.
Uskoro se iz ovog kulturnog osjećaja rađaju politički zahtjevi i arapski nacionalizam, reklo bi se pan-arapski, počinje se organizirati, stvaranjem raznih organizacija koje su, začudo, imale određenu sličnost s onim mladih Turci.
Panarapski kongres u Parizu, 1913., značio je konsolidaciju ovih težnji za nezavisnošću naroda koji su naseljavali to područje.
Umotani u ovu atmosferu, stiže Prvi ratSvijeta, u kojem Otomansko carstvo učestvuje na strani osovine i protiv francuskih, britanskih i ruskih saveznika. Sultan, Mehmed V, pokušava da igra na adut religije da mobiliše Arape u korist svoje zemlje i poziva na džihad protiv saveznika. Međutim, Britanci su već očekivali ovaj potez.
Na ovaj način, britanska vlada je već počela pregovarati sa šerifom Husaynom iz Meke, figurom koju priznaju svi Arapi jer nosi titulu Čuvara svetih mjesta islama, o učešću naroda Bliski istok u ratu na strani saveznika.
Kontakt je bio jasan: ako bi šerif uspio da podigne Arape protiv Osmanlija, Britanci će im pomoći da imaju svoju državu. Zapravo, poznat je sadržaj poruke britanskog visokog komesara u Kairu Henryja McMahona samom šerifu: „ako arapska nacija stane na njegovu stranu u ovom ratu, Engleska […] će dati Arapima sve što je potrebno pomoć protiv strane agresije."
Uprkos obećanjima, Arapi pokušavaju da britansku ponudu učine malo konkretnijom. Tako je arapski predsjednik, već između 1915. i 1916. godine, tražio da ova eventualna država pokrije Arabiju i ono što je sada Sirija, Liban, Palestina, Jordan i Irak.
Velika Britanija, u želji da malo oslobodi front u tom području, odlučuje gotovo u potpunosti prihvatiti zahtjev šerifa Meke. To samo izostavlja iz sporazuma neka obalna područja koja saveznici namjeravaju zadržati za sebe, s obzirom na njihov strateški interes.
Tako, kada se buduća nezavisnost na papiru postigne, Arapi kreću u rat. Ustanak počinje u Damasku, dok se u isto vrijeme Husayn krunisao za kralja Arapa.
Podrška Arapa je neophodna za saveznike u ovoj oblasti: uprkos činjenici da se tursko-njemačka vojska kreće prema Medini, pobunjenici uspijevaju osloboditi Meku i ovaj grad. Oni također preuzimaju željeznicu Hidžaz, stratešku komunikacijsku rutu, koja ostavlja izolovane osmanske pukovnije u Jemenu.
Već 1917. pobunjenici su zauzeli Akabu, morsku luku koja se trenutno nalazi u Jordanu i okrenuta prema egipatskoj obali Sinaja, što je otvorilo region za savezničku vojsku. Nakon ove pobjede, napredovanje je brzo: u novembru 1917. arapske trupe zauzimaju Jaffu i ubrzo nakon toga Britanci ulaze u Jerusalim. Konačno, već 1918. Arapi stižu u Damask. Tamo pokušavaju da organizuju prvu vladu arapske države koju su obećali Britanci.
. U svoj ovoj pobuni nalazimo fundamentalnu figuru, a takođe i mitsku, T. E. Lawrence, Lawrence od Arabije, koji je ključan za uvjeravanje Arapa u njihovo učešće u pobuni i koordinira ustanak sa savezničkim vojskama.
Međutim, prava namjera saveznika uskoro počinje da se oblikuje. Već 1916. godine Francuzi i Britanci su tajno potpisali Sykes-Picot sporazum, kojim su podijelili područje između svoje dvije zemlje, ne obazirući se na obećanja data Arapima. Ovome se dodaje i Balfurova deklaracija, kojom je GreatBritanija je podržala jevrejske zahtjeve za državu u Palestini.
Posljedice su ubrzo postale jasne i situacija u cijelom kraju, umjesto da se razbistri, počela je da postaje sve otrovnija.
