2023 Autor: Jake Johnson | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-05-24 23:12
Jedan od najkontroverznijih, ali i najokrutnijih događaja koji su se dogodili u turbulentnom području Bliskog istoka bio je masakr Sabra i Chatila, dva palestinska izbjeglička kampa smještena u Bejrutu, u glavnom gradu Libana.
Pozadina
Liban je postao sjedište palestinskih snaga, kako vojnih tako i političkih, nakon njihovog odlaska iz Jordana nakon takozvanog “Crnog septembra”. Liban je bio njihova najlogičnija destinacija, s obzirom na to da su godinama ranije Arapska liga i libanonska vlada potpisale sporazum koji Palestincima omogućava punu slobodu kretanja širom Zemlje kedra.
Međutim, kao što se dogodilo toliko puta u njegovoj istoriji, situacija u Libanu nije bila baš prikladna za dolazak ne samo palestinskih političara i vojnika, već i velikog broja izbjeglica. Politički poredak stvoren posebnim libanonskim ustavom, koji zahtijeva da kršćanin Maronit zauzme predsjedničku funkciju, sunitski musliman na čelu vlade i šiitski musliman na čelu parlamenta, stvorio je stanje trajne napetosti.
Tako je demografska promjena izazvana dolaskom palestinskih izbjeglica uvelike zabrinula maronitske snage, posebno one grupisane u Falange, frakciju na čijem je čelu Pierre Gemayel.
Ovako, nakon sukobasektaši predvođeni svim frakcijama, tajni građanski rat koji je počeo 1969. godine, izbio je u svoj svojoj oštrini 1971. i još više se pogoršao 1975., nakon sukoba između Palestinaca i falangista.
Ovome je dodato i učešće Izraela, nakon napada na granicu koji je doveo hebrejsku vojsku da zauzme dio Libana i iako su UN prisilile njegovo povlačenje, Izrael je stvorio neku vrstu autonomne trake kojom upravlja marioneta vođa.
Napad na izbjegličke kampove
Sve počinje atentatom na vođu maronita Bašira Gemajela 14. septembra 1982. Bio je to napad počinjen u Bejrutu, u štabu milicije udružene sa Izraelom, libanskih snaga.
Ovaj napad je pripisan sirijskom agentu, zemlji koja je od samog stvaranja Libana pokušavala da upravlja njegovom politikom. Napad je naveo Izrael da pošalje dvije svoje divizije u Bejrut, pod komandom ministra odbrane Ariela Šarona.
Okupacija zapadnog dijela grada ne nailazi na otpor i Tsahal preuzima cijeli taj dio glavnog grada.
U noći 16. septembra, dok je Bejrut već u rukama Izraelaca, Gemayelov nasljednik na čelu La Falange šalje 200 milicionera u kaznenu operaciju protiv Palestinaca. Tako su milicioneri ušli u dva izbjeglička kampa, Sabra i Chatila, u početku pod izgovorom da pronađu palestinske gerilce i nastave da ih razoružaju.
Međutim, ono što se dogodilo na poljima je apravo klanje. Većina poginulih tokom 30-časovne okupacije logora bili su civili. Brojka, kao što je to često slučaj u ovim slučajevima, nije prestala biti predmetom kontroverzi: prema kršćansko-libanonskim i Izraelcima, samo nekoliko stotina, a prema palestinskim izvorima između 1.000 i 4.000.
Tek 18. septembra izraelske trupe su odlučile da deluju, okončavajući masakr.
Već je bilo prekasno i vijest o tome šta se dogodilo već je obišla svijet. Skandal koji je uslijedio pogodio je čak i izraelsko društvo, uzrokujući veliku političku krizu. Zapravo, nekoliko dana kasnije održane su najveće demonstracije u istoriji zemlje. Oko 400.000 ljudi, pozvanih od strane levičarskih stranaka i mirovnih pokreta, izašlo je na ulice da zahteva istragu kojom bi se očistile odgovornosti hebrejske vojske, kao dominantne sile u Bejrutu, koja je, prema Ženevskoj konvenciji, primorala da preuzeti odgovornost za sigurnost.
Suočen sa društvenim pritiskom, Begin, tadašnji premijer, osnovao je istražnu komisiju u parlamentu.
U februaru 1983. godine, zaključci istrage, koju je vodio predsjednik Vrhovnog suda, objavljeni su. U ovom izvještaju se kršćansko-falangistička milicija pojavila kao direktno i materijalno odgovorna za masakr. Ali to nije bilo sve. Izvještaj Kahanove komisije, kao što je poznato, također je usmjeren na Izrael.
Tako je pokazao na svoju zemlju kaoposredno odgovoran za ono što se dogodilo, doslovno je dodao "ruske vlasti u pogromima", koji su u Izraelu izazvali veliku pometnju. Takođe je oštro kritizirao nekoliko vojnih komandanata i njihovih političkih lidera, opisujući postupke načelnika Generalštaba kao "ozbiljan nemar", Konačno, izvještaj je naveo ministra odbrane Ariela Sharona da podnese ostavku zbog “neispunjenja svojih dužnosti”
Ova ostavka nije bila dovoljna za mnoge propalestinske sektore, koji Sharon smatraju autorom ili podstrekačem masakra. Zapravo, 2001. godine, tužba protiv kasnijeg izraelskog premijera prihvaćena je u Belgiji, iako Izrael tome nije pridavao nikakav pravni značaj.
Onaj koji je smatran direktno odgovornim za događaje, vođa libanske falange Elie Hobeika, nikada nije optužen ni na jednom sudu. Tako je 90-ih postao čak i ministar. U januaru 2002. godine napadom mu je okončan život, a ko su mu autori poznati.
