2023 Autor: Jake Johnson | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-05-24 23:12
Istorija ovog malog područja Arapskog poluostrva obilježena je tokom posljednja dva stoljeća uticajem koji su na njega vršile različite regionalne sile, poput Otomanskog carstva ili Saudijske Arabije, te kolonijalnih sila, posebno Velika Britanija.
Tako je došlo do 20. veka sa podeljenim Jemenom. Sjeverno područje bilo je u rukama Osmanlija do 1918. godine, iako je sedam godina uživalo relativnu autonomiju. Vladari, zaidi imami, tada su tražili nezavisnost od ostatka zemlje, u rukama Engleza.
Ovi su pristali da ga dodijele 1925. godine, ali su, međutim, zadržali regiju Adena kao protektorat i, nešto kasnije, već direktno sa statusom kolonije.
Putanja oba regiona je od tada pa nadalje bila sasvim drugačija. S jedne strane, Sjeverni Jemen je doživio kvazi-trajni građanski rat. Prvi, između monarhista (imam je zbačen, bježeći u Saudijsku Arabiju, vojnim udarom koji je uspostavio republiku) i samih republikanaca. Svaki je uživao podršku strane zemlje, u konstanti koja će ostati. Tako je monarhistička strana imala saudijsku pomoć, dok ju je republikanska strana dobila od Egipta.
Tako je uzastopnim unutrašnjim okršajima (što nije bila prepreka da s vremena na vrijeme napadnu jug gdje su se nalazili Britanci) došlo do 1965. godine, kada je kralj Faisal iPredsjednik Nasser pokušava pregovarati o miru. Međutim, upravo je arapski poraz u Šestodnevnom ratu 1967. doveo do toga da Egipat, jedan od poraženih, povuče svoje trupe iz zemlje.
Odatle je saudijski uticaj rastao sve do 1972. godine, kada je napravljen prvi ozbiljan pokušaj ujedinjenja sa njenim južnim susedima.
Ovi, Južni Jemen, su u međuvremenu prošli radikalno drugačiju evoluciju. Tako je 1958. godine stvorena Federacija Južne Arabije, ali uvijek pod nadzorom i dopuštenjem Britanaca. Međutim, pojava nacionalističkih grupa je postala jača i 1967. godine Englezi su odlučili da napuste to područje.
Ovako je rođena Narodna Demokratska Republika Južni Jemen. Imajte na umu da je najveća antikolonijalna grupa bila marksistički front nacionalnog oslobođenja, koji je preuzeo vlast nakon odlaska Britanaca. Zbog toga Južni Jemen postaje prva arapska zemlja u kojoj postoji komunistički režim.
Očigledno, ovo ga čini poželjnim pijunom u Hladnom ratu i ubrzo se umeće Sovjetski Savez i pretvara novonastalu republiku u jedan od svojih satelita.
Tako smo, uz postojanje dva apsolutno nespojiva režima, stigli pri prvom pokušaju ujedinjenja zemlje, 1972. godine.
Uprkos prethodnom dogovoru da se sastanu, nikada se nisu ni vidjeli, a onda su unutrašnje okolnosti spriječile dalje zbližavanje.
Nekoliko uzastopnih puča,i na sjeveru i na jugu onemogućavale su svaki prilaz. Treba napomenuti da ova nestabilnost na unutrašnjem nivou nije spriječila svaku od zemalja da zaborave drugu. U stvari, "ujedinjenje" su političari iskoristili kao zastavu za udicu za narod, uzrokujući porast tenzije i zaboravljanje unutrašnjih problema.
Toliko da je 1979. izbio kratak rat između dvije zemlje, ali su tom prilikom arapske zemlje vršile pritisak da se sukob okonča, a vlade da prionu na posao da postignu ujedinjenje.
Ovako počinju teški sastanci za pregovaranje o uslovima. Već 1981. su uspjeli da se dogovore oko Ustava koji bi trebao poslužiti za novu državu. Ovo je pokušalo zadovoljiti sve strane. Tako bi ekonomski sistem bio pomiješan, politički sistem, parlamentarna demokratija, sa predstavnicima sjevera i juga, i zvanična religija, islam.
Međutim, ovaj sporazum je pretrpio značajan prekid kada je izbio građanski rat na jugu, koji je završio promjenom predsjedništva zemlje. Iz tog razloga, tek 1990. godine konačno je došlo do ujedinjenja, čime je nastala Republika Jemen, sa Sanom kao glavnim gradom. Predsjednik bi bio Saleh, koji je bio na dužnosti na sjeveru, a premijer Haydar Bakr al-Attas, bivši predsjednik Juga.
Problemi, međutim, nisu tu završili. Prvi čin Privremene vlade zamalo se završio ekonomskom katastrofom: protestom protiv stranih trupasmješten u Saudijskoj Arabiji radi učešća u Prvom zaljevskom ratu, izazvao je bijesnu reakciju Sauda. Skoro milion jemenskih radnika je protjerano iz zemlje, upravo ono što novoj republici nije trebalo, čija slaba ekonomija nije mogla izdržavati novu armiju nezaposlenih koju je predstavljao njen povratak, stvarajući ozbiljnu krizu.
Uprkos svemu, Ustav je usvojen na referendumu 1991. godine, iako su izbori (zbog nestabilnosti izazvane ekonomskom krizom) mogli biti održani tek dvije godine kasnije. Pobijedio ih je Generalni narodni kongres, ista stranka koja je već vladala na sjeveru. Iza njih su došli islamisti i tek na trećem mjestu Socijalistička partija Jemena, bivši vladari Juga. Tri stranke su formirale vladajuću koaliciju.
Sljedeća kriza nastupila je 1994. godine, kada su elementi nostalgični za bivšom Republikom Jug ponovo pokušali podijeliti državu. Međutim, sjeverna vojska je zauzela Aden i rat se brzo završio.
Slično, ponovo izabran predsjednik uspio je eliminirati napetosti stvorene sa Saudijskom Arabijom i već 2000. godine, u bilateralnom sporazumu, uspjeli su potpisati definitivne granice Republike Jemen. Njihov glavni problem u ovom trenutku je uspon vehabističkog islamizma, koji se širi preko saudijske granice.
